Zaključiti da su samo Željka "Oličenje Zla" Markić, fantastično organizirani Opus Dei, licemjerni crkveni fanatici, oportunistički HDZ i svi oni koji su iskoristili ovu situaciju u svoju korist - jedini krivci za ovaj užas je izrazito naivno. Oni jesu najočitiji krivci, ali možda ne i najzaslužniji. Puno je tu faktora koje je omogućilo ovakvu situaciju.
Krivim Milanovića i najnesposobniju Vladu u povijesti Hrvatske. Krivim Vladu koja bi deklarativno htjela biti progresivna, ali nikada nije imala muda da išta konkretno napravi nego podvije rep i ide niz dlaku opoziciji. Krivim Milanovića koji je iz samo sebi poznatih razloga odbio poslati referendumsko pitanje na ocjenu ustavnosti i time postao JEDNAKO zasluzan za referendum kao i Željkica.
Djelomično krivim i svoje prijatelje aktiviste koji su se našli totalno nespremni i zatečeni novonastalom situacijom. Kojima je srce oduvijek bilo na pravo mjestu, ali već godinama ne shvaćaju snagu žestokog populističkog marketinga koji nadjačava ispravnost njihovih ideala i zdravog razuma.
Ali najviše od svega krivim one tihe pitome homoseksualce. One koji vole misliti da su "nenametljivi". One koji čitavo desetljeće ponosno ponavljaju da se sve te aktivističke gluposti ne odnose na njih jer nemaju potrebe "nabijati svoju seksualnost nekome na nos". One koji su si stvorili svoj mali krug prijatelja/ica i žive u nekom idealiziranom mjehuriću i misle da nemaju nikakve veze sa ili obaveze prema društvu oko sebe. One koji nakon svega ovoga i dalje ne vide potrebu za "coming outom". One koji ne shvaćaju snagu vidljivosti. Tu ne govorim o klincima i pojedincima kojima bi možda egzistencija bila ugrožena tim činom, već svima onima koji si ne žele "nepotrebno komplicirati život".
Teško je boriti se za prava "nevidljive" grupe ljudi. Grupe ljudi koja u svakodnevnom životu prosječnog hrvata i nepostoji. Teško je djedicu s placa uvjeriti da pederi nisu nekakva gologuza šumska stvorenja, već ljudi poput njegovog unuka. Teško je babi ispranog mozga propovjedima o "sotonističkim razaračima obitelji" objasniti da joj je sestra koju obožava možda lezbijka.
Hrvati u svojoj vječitoj potrazi za relevantnošću oduvijek vole biti glasni i pametovati. Tema i informiranost je oduvijek bila manje bitna. Hrvati se također vole definirati kroz "neprijatelja". Srbi, ćirilica, pederi, nije bitno... Zanimljivo je promatrati kako se nakon coming outa bližnjih njihov stav kompletno promijeni iz negativnog u pozitivan, ali intenzitet ostane isti. Na koliko života ste mogli utjecati svojim outanjem? Koliko potencijalnih saveznika još uvijek to nije?
Ako išta pozitivno iz ovog svega možemo izvući, onda je to neviđena mobilizacija Hrvatskog društva. Svi oni koje se to "ne tiče" i kojima "ništa ne fali u životu" više nemogu živjeti tu iluziju. Nikada u povijesti Hrvatske ljudi nisu bili na ovaj način primorani trgnuti se iz svoje letargične svakodnevnice i bez okolišanja se izjasniti.
I tu moramo zahvaliti Željki Markić na maestralno odrađenom poslu.
Sada imamo više vokalnih saveznika nego ikada do sada. Sa svakim coming outom ćemo ih imati još više. Prestanite biti nekakvi imaginarni "homoseksualci" iz novinskog članka i postanite gay sinovi, kćeri, braća, sestre i prijatelji.
Neovisno o rezultatu referenduma, niti jedan zakon ne može spriječiti Zemlju da se kreće naprijed. Kojom brzinom ovisi samo o vama. :)
